Da mu u dvorištu procvjeta ružičasta trešnja i pod prozorima umjesto kadife stoji ikebana, neupućen bi za neobičnu kuću u podbrđu Zlatibora rekao – ovdje stanuje Japanac.
Doživljaj bi tek bio potpun kad bi domaćin umjesto kose kojom zgrće travu s krova u šake uzeo katanu, i mantil prašnjav od piljevine zamijenio samurajskim kimonom.
– Ovo je bio moj dječački san, ostvarujem ga polako, ne žurim, hoću da bude sve cakum-pakum, onako kako sam zamislio. Stolar sam po struci, napravio sam silne brvnare, grede, rogove, pa pomislio – zašto i sebi ne bih načinio nešto. A to nešto vidio sam kao dijete u jednom japanskom filmu – priča Milan Kostadinović (54) iz sela Šljivovica, graditelj i vlasnik sigurno najnesvakidašnjijeg zdanja u ovom kraju.
Njegova kuća nalikuje japanskim. Na prostrano prizemlje nadovezuje se upola manji sprat, a na njega još tjeskobnije potkrovlje. Sve ukupno nekih 175 kvadrata. Na strehama i krovu u istočnjački stil gradnje upliće se keltski – tu je posadio travu, tri etaže – tri livade.
– Trava nije dekor, nego izolacija, najbolja moguća. Buseni su debeli 12 centimetara. Leti štite od vrućina, zimi griju unutrašnjost kuće. I udare grada više puta je izdržala – objašnjava Milan dok kosi travu na jednoj od streha.
Kad je počeo da gradi, priča, puno njegovih zemljaka je govorilo da je lud. Mnogo je više onih, uglavnom putnika namjernika, koji zastanu u Šljivovici privučeni izgledom kuće da bi se divili njegovom poduhvatu. Roditelji mu ne zamjeraju na šta troši vrijeme i novac, ali mu spočitavaju drugo.
– Prebacuju mi što nisam ženjen, a već sam u dobrim godinama. Ne znaju da ovdje katkad prenoći pokoja „samurajka“, ali i to bi im bila slaba utjeha – priča on.
U onom filmu uz koji je počeo maštati, samuraj je meditirao pred kućom uz koju se obrušava potok. Milanu uz imanje teče mirna Sušica, ali to nije to. Zato je riješio da improvizuje – iz rijeke je izvukao vodu koja će mu poslužiti kao potok u predsoblju prizemlja preko koga će mali mostovi voditi u sobe. Ukrasiće ga prirodnim dekorom i nastaniti riječne rakove.
Drugi sprat i potkrovlje, na koje se zasada može samo merdevinama, još će čekati enterijer, jer se Šljivovac zabavio dvorištem. E, tu već dominira srpski dekor. Vješte stolarske ruke načinile su minijaturnu repliku domaćinstva u kome je rođen. Tu su kuća, ambar, mljekar, bunar, vodenica i štala. Ima u dvorištu i malo afričkog – četiri kamerunske koze koje se dobro slažu sa Milanovim malim životinjskim carstvom – guskama, mačkom, psom… Imao je i golubove, sve dok nije navratio jedan zlatiborski jastreb. Tu je i par patki – japanskih trkačica. Kraj Sušice u njegovim ribnjacima praćakaju se pastrmka, klen i krkuša.
– Ništa komercijalno, samo za moju dušu, želim da pecam u svom dvorištu. Muče me vidre koje iz Sušice izlaze na jeftin ručak, i lisice koje se motaju oko dvorišta, ali i njih ću se riješiti. Da nisam gradio ribnjake, unutrašnjost kuće bi odavno bila opremljena – kaže Milan Kostadinović.
Neću turiste
Kuća lijepa, nesvakidašnja, oko nje prostrano etno-imanje… Biće da će nekad turisti poželjeti da tu divotu u ravnom polju kraj reke iznajme.
– Aaaaaa, ne! Dječački san ne želim da izdajem. Moja želja, moja kućica, moja slobodica – kaže Šljivovac.
(blic.rs)