Mjesto na kom je izgrađena ova kuća je zanimljivo jer se na suprotnoj strani doline nalazi barokni kompleks manastira Pažaislis. Tokom ljeta, ovaj prizor zaklanja gusto drveće na imanju, ali zato kada opadne lišće – kuća uživa u nevjerovatnom pogledu na okolinu. Nekada mjesta imaju istorijski kontekst, nekad prirodni, a u ovom slučaju to je spojeno u neraskidivu cjelinu koja gotovo iz svakog ugla djeluje impresivno.
Parcela je jedinstvena po tome što nakon što su se druga imanja rasporedila po obodu i na ivicama doline, i tako ova kuća ostane ušuškana u sredini. Plac je veliki i ima mali izlaz na padinu, sa koje se vidi manastir. Arhitekte koje su radile na projektu imale su mogućnost izbora: ili da kuću sazidaju potpuno uz padinu, ili da je sagrade tamo gdje ima puno praznog prostora, povlačeći objekat na sredinu parcele.
Prilikom premještanja zgrade na sredinu parcele, arhitekte su imale priliku da stvore kreativni prostor, ali su željele da sačuvaju velike, lijepe lipe koje su se nekada nizale ulicom, pa je donijeta odluka da se kuća ubaci između kosine. Iza zgrade, veliki plac je ostao prazan u centru, što je rezultiralo izvesnom disproporcijom, ali je to dovelo do ideje da se kuća gradi uz padinu, kako bi se održala ta nematerijalna veza sa manastirom i određenim dijelom istorije.
Arhitekte su morale da smisle kako da umjetnu kuću između padine i drvoreda lipa, pa je upravo ovaj red drveća odredio određenu konfiguraciju kuće. Kuća je uvijena, izgleda kao da je postavljeno stepenište koje je zaobljeno da kuća ne bi bila toliko agresivna, da bi bila mekana, da bi pogled klizio kroz nju. Lipe koje rastu u blizini kao da samo povećavaju ovu gradaciju.
Kako je donijeta odluka da se kuća gradi između kosine i aleje koja ide dijagonalno, po istom principu su morali da se grade i zapremine objekta. Na toj strani kuće, koja označava aveniju lipa, nalaze se sve zajedničke prostorije kao i prozori, hodnici, glavni ulazni hol, stepenište. To stvara malo intimnosti, a sve dnevne sobe i svi glavni prostori gledaju na dolinu.
Kompozicija kuće održava duh modernizma živim. Zakrivljeni zidovi i zakrivljena ugaona prozorska stakla stvaraju neku vrstu nagovještaja odnosno podsjećanje na međuratnu arhitekturu koja je teška, monumentalna, koju karakterišu visoke visine prostorija, visoke spavaće sobe. Cilj je bio da se stvori osjećaj prostranosti, jer i veličina prazne parcele diktira masivnost zapremine kuće. Za izgradnju kuće korišćenje su zakrivljene ručno rađene cigle.
Unutrašnjost objekta je interesantna po tome što reprodukuje velike razmjere, neke od pregrada su zaobljene, u unutrašnjosti se osjećaju zakrivljeni prozori i valovitost fasada. U unutrašnjosti dominiraju visoki plafoni, bijeli zidovi, bijele ograde, veliki podovi od dasaka i čvrst, kvalitetan kožni namještaj.
