TEA ŠIMIĆ: Gluma se sama nametnula na moj životni put

Tea Šimić jedna je od glavnih zvijezda serije „San snova“ koja se trenutno emituje na programu RTL-a. Ovoj talentovanoj, mladoj glumici uloga Maje u pomenutoj seriji prva je glavna uloga u sapunici, a publika ju ima priliku gledati i u pozorištu gdje aktivno glumi, kao i u „Šetnji s Kolumbinama“, jedinstvenoj zagrebačkoj turi koja spaja komediju, pjesmu, ples i upoznavanje znamenitosti grada.

„Voljela bih snimiti dugometražni film. Kad bih mogla birati bio bi to netipično topao film za našu regiju. Nešto retro, šareno, muzikalno…“, kazala je Tea u intervjuu za portal Banjaluka.net.

S njom smo razgovarali o glumi, ulozi u seriji „San snova“, projektima na kojim tenutno radi, kao i o planovima za naredni period.

U seriji “San snova” koja se trenutno emituje na programu RTL-a tumačite ulogu Maje Romić, mlade, perspektivne advokatice okružene pričama o fudbalu. Šta Vam je bilo najizazovnije tokom snimanja serije, kako ste se saživjeli s ulogom? Imate li Maja i Vi nešto zajedničko?

ŠIMIĆ: Stavljanje kazališnih projekata i privatnog života na čekanje bio je najveći izazov. Glumački mi je bilo najteže pohvatati redoslijed scena jer se ne snima kronološki. Maja i ja smo generalno slične, najviše nas povezuje posvećenost poslu i inzistiranje na moralu u svim životnim poljima. Isprve sam kliknula s njom jer među luđacima jedina normalna izgleda kao prava čudakinja, a to mi je jako poznato.

Pored aktuelnog televizijskog angažmana svakako treba istaći da ste aktivni i u pozorištu. Kada napravimo paralelu između pozorišta i televizije, gdje se više pronalazite, koliko se televizijski projekti razlikuju od pozorišta?

ŠIMIĆ: Tek nakon ovog, za mene prvog, iskustva glavne uloge u sapunici sam imala priliku potpuno iskusiti takvu vrstu posla i definitivno se ne vidim dugoročno u tom svijetu. U hiperprodukciji nema puno mjesta za umjetničku kreaciju. Što, s druge strane, nije slučaj u kazalištu. Tamo se puno više istražuje, prekopava, isprobava, analizira i glumac ima puno više prostora za autentično stvaralaštvo, u većini slučajeva. Stoga, kakav god proces bio i kakvi god ljudi bili, a bude ih svakakvih, nakon kazališne premijere osjećam istinsku pobjedu, kako svoju tako i timsku.

Imate veliki talenat za ples i pjevanje. Da li ste se možda nekad profesionalno bavili tim?

ŠIMIĆ: Nikad profesionalno, nažalost. Nije mi se posložilo da upišem glazbenu školu, bilo je preskupo. Svirala sam gitaru u osnovnoj školi i išla na hip-hop u srednjoj, to je uglavnom to. Zato sam kasnije u samostalnom životu iskoristila svaku priliku da se okušam u radionicama i unaprijedim spomenute vještine nadajući se da će jednog dana doći do izražaja u nekom mjuziklu.

Prije nekoliko godina osnovali ste i pozorišnu družinu „Emma“. Kakvim se sve projektima bavite?

ŠIMIĆ: Da, EMMA djeluje već tri i pol godine i trenutno nam je treća predstava u nastanku – prva za djecu, što je vrlo uzbudljivo. Naslov je „Čudo na smetlištu“ i kao što možete pretpostaviti, bavi se temom očuvanja okoliša no i mnogim drugim temama vezanim za međuljudske odnose, razumljive i bliske djeci. Autorice su vrhunske glumice i lutkarice Zdenka Šustić i Mirna Ostrošić, a moja malenkost je ovog puta samo u ulozi producentice. Osim predstava „Bukača“ i „Ona i On“ („On“ je Ivan Simon) imamo radionice glume za djecu i odrasle (voditelji su Tena Tadić, Mirna Ostrošić, Goran Vučko). Istaknula bih nagradu za prvo mjesto sa festivala Inbox kao najljepšu potvrdu rada na monodrami „Bukača“, koju smo potpuno sami realizirali, uz pomoć Crowdfunding kampanje „Yes to EMMA, no dilemma.“ Na uspješnoj kampanji se mogu zahvaliti svom tadašnjem timu: Martina Mandek, Katija Bratković, Anđela Kusić, Lovro Ivanković, Jan Humski i Dino Nikšić.

„Šetnja s Kolumbinama“ je projekat koji traje već par godina u Zagrebu. Možete li nam reći nešto više o samom projektu, koliko vam znači ova interaktivna predstava, po čemu su Kolumbine posebne i kako su prihvaćene od publike i prolaznika u Zagrebu?

ŠIMIĆ: To je moj prvi projekt takve vrste. Zahvaljujući njemu sam mnogo naučila o sebi kao glumici, te o svim izazovima s kojima se izvođač može suočiti. S obzirom da se izvodi na ulici i to u duhu Komedije dell'arte, uvijek smo spremni na improvizacije i razna (ne)ugodna iznenađenja od prolaznika. Šetači koji idu s nama u avanturu u 99% slučajeva su veseli, pristojni, željni čuti korisne informacije o Zagrebu, hrvatskoj kulturi i umjetnosti, te spremni primiti šale na svoj račun. Dobacivanja sa strane smo uvijek majstorski i „kolumbastično“ iskoristile kao dio predstave i to nam je, između ostalog, najveći uspjeh. Autorica projekta i kolegica u predstavi je Irena Matas.

Možemo se vratiti na Vaše početke, kada se u Vama probudila ljubav prema glumi, kako ste odlučili da je to Vaš put?

ŠIMIĆ: Na to pitanje nemam konkretan odgovor, svaki put nagađam kako se to prirodno dogodilo tijekom mog odrastanja jer se ne mogu sjetiti trenutka kad sam to poželjela. Samo se nametnulo na moj životni put. Nisam imala previše kontakta s kazalištem do srednje škole pa veliki dio mene nije znao ni što se s tim uopće može, ni što ja sve tu mogu, ali tijekom akademije sam se toliko ukorijenila u scensku umjetnost da potreba i ljubav prema njoj samo raste. Imala sam sreće da su me sjajni profesori prigrlili kao svoju, vječno sam im zahvalna na tome.

Koliko je teško prelaziti iz jedne uloge u drugu? Kako se pripremate?

ŠIMIĆ: Nije mi teško šaltati uloge, jer kao „nisam to ja“, ali vratiti se k sebi je ponekad teško. Za svaku ulogu se pripremam istraživanjem, čitanjem, maštanjem, traženjem sličnosti, razlika, stavljanjem lika u kontekst djela u kojem oživljava, vođenjem dnevnika i bilješki… Tu je naravno i mnogo mnogo fizičkog rada na kondiciji, glasu i vječni Sizifov momenat – uravnotežena prehrana. Jel netko skužio kako to ide?

Kako se Tea Šimić opušta u slobodno vrijeme, u čemu uživate?

ŠIMIĆ: Sunce, knjige, čajevi, kolači, šetnja, jezero, šuma… Prvo i zadnje su najveći luksuz. More i putovanja da ne spominjem, ali uvijek sam za.

Na kojim novim projektima trenutno radite i koji su vam planovi za naredni period?

ŠIMIĆ: Osim spomenute predstave za djecu „Čudo na smetlištu“, koja će biti premijerno izvedena ovog lipnja u Zagrebu i Osijeku, igram u predstavama svoje umjetničke organizacije „Bukača“ i „Ona i On“ te u predstavama drugih nezavisnih kazališta, a to su „Čistim život“ kazališne družine Točka na i, „Internet genijalci“ Triko cirkus teatra i „ExPozicija“ Bacača sjenki. Novi projekti će vjerovatno krenuti sljedeće kazališne sezone i ne mogu sa sigurnošću reći koje me sve uloge čekaju, ali mora ih biti. Ako ne dođu ponude i nove audicije smislit ću nešto sama, kao i dosad.

Šta biste željeli ostvariti u karijeri, da li Vas možda zanima karijera u inostranstvu?

ŠIMIĆ: Voljela bih snimiti dugometražni film. Kad bih mogla birati bio bi to netipično topao film za našu regiju. Nešto retro, šareno, muzikalno… A pošto baš ne mogu birati – dajte samo da bude stabilan ženski lik koji nije žrtva patrijarhata. Inozemstvo mi je uvijek privlačno, radila sam jedno ljeto u Grčkoj kao voditeljica dječjih radionica mjuzikla na engleskom jeziku i tad sam uvidjela da bih s lakoćom svladala uloge na engleskom. A kad bih mogla birati lokacije… bila bih svugdje.

(Aldijana Mirković)